Janko Kráľ – slovački pjesnik i narodni preporoditelj
(24. travnja 1822. Liptovský Mikuláš – 23. svibnja 1876. Zlaté Moravce)
nazivan „pjesnik – buntovnik“, bio je predstavnik slovačkoga romantizma, jedan od najznačajnijih i najradikalnijih pjesnika šturovske generacije
Čudak, buntovnik, cinik, ali prije svega genijalan pjesnik
Janko Kráľ (na hrvatskom Kralj), slovački je pjesnik rođen je 24. travnja 1822. u Liptovskom Mikulašu u Slovačkoj, a umro je 23. svibnja 1876. u Zlatnim Moravicama. Uvršten je u Svjetsku kulturnu baštinu značajnih osoba UNESCO-a čime je stao uz bok velikanima europske romantične književnosti kao što su Puškin, Mickiewicz i Byron.
Njegov fizički izgled zauvijek će ostati prekriven velom tajne jer se nije želio fotografirati niti slikati, zato su portreti koje poznajemo nastali nakon njegove smrti, prema mašti umjetnika i na temelju opisa prijatelja.
Čudan, divlji, konfliktan – tim riječima opisivali su ga svi koji su ga poznavali. Imao je vrlo jaku osobnost, bio je veliki borac za pravdu i pravednost, ali nije nastupao diplomatski već izravno i naglo pa je razljutio mnoge svoje obožavatelje. Zbog teškoga karaktera napustio ga je s vremenom i veliki slovački prosvjetitelj, prijatelj Ljudevit Štur s kojim se upoznao za vrijeme svog studija u Bratislavi.
Janko Kralj bio je prvi koji je pisao na šturovskom slovačkom književnom jeziku.
Revolucija i zatvor
Revolucionarni događaji koji su počeli 1848. u Slovačkoj dozvolili su njegovom borbenom duhu da se razmaše; osobno je poticao pobunu i sudjelovao u borbama, ali je vrlo brzo uhvaćen, zatvoren u tamnicu i osuđen na smrt. Spasila ga je intervencija tadašnjeg hrvatskog bana Josipa Jelačića.
Nakon revolucije njegov se život u potpunosti promijenio. Od velikoga revolucionara, nezaustavljivoga buntovnika, Janko Kralj postao je običan čovjek. Oženio se, dobio četvero djece (tri sina i kćer) i zaposlio u državnoj službi.
Opsjednutost Jánošíkom
Posljedni razbojnik koji je pogubljen u Mikulašu bio je Matej Tatarka 1829. Tada je Janko Kralj imao 7 godina. Da li je vidio pogubljenje nije poznato, ali zahvaljujući osnivaču prve javne knjižnice u Liptovskom Mikulašu Gašparu Fejepataky Belopotockom, počeo se zanimati za slovačku razbojničku tradiciju. U Mikulaškom arhivu proučavao je sudske spise sa suđenja Juraju Jánošíku i postao toliko opsjednut njegovim životom da je odlučio proći putevima legendarnog junaka. Posjetio je sva mjesta u kojima je bio Jánošík, sakupljao pjesme i legende o njemu. Sve što je saznao pretočio je u svoje prekrasne razbojničke pjesme. Lutajući Jánošíkovim stopama došao je čak do Donje zemlje – bio je i u Srbiji i Hrvatskoj (zna se da je u lipnju 1845. bio u Karlovcu i Zagrebu).
Zajasal blesk jasnej zory
ponad vrchy, ponad hory:
zahučte, slovenské polia,
sloboda nás k činom volá.
Hore, za česť, slobodu
slovenského národu!
Nehľaďme na škodu, na zisk;
tam sa spojme, kde je nátisk;
ako reťaz držme spolu —
zradca, kto vystúpi z kolu.
Hore, za česť, slobodu
slovenského národu!
Chorvát, Maďar, naši bratri,
nech každý má, čo mu patrí;
nadvláda len právo haní —
všetci sme rovnakí páni.
Hore, za česť, slobodu
slovenského národu!
(Slovo, 1861)
Zasjao sjaj jasne zore
iznad brda, iznad gore:
zašumi slovačko polje,
sloboda nas k činu zove.
Ustajte za čast i slobodu
slovačkome narodu!
Ne tražimo štetu, dobit,
spojimo se kad nas ima;
kao lanac drž’mo skupa
izdajica tko odluta.
Ustajte za čast i slobodu
slovačkome narodu!
Hrvat, Mađar, naša braća
svaki svoga nek se laća;
nadvlada nam guši prava
jednaka je svaka glava.
Ustajte za čast i slobodu
slovačkome narodu!
O djelu
Karakterom tipičan buntovnik i revolucionar, no njegova je poezija imala emotivni i misaoni naboj. Bio je samotnjak, zanimala ga je složena sudbina slovačkoga naroda i proživljavao ju je duboko i strasno. Predstavljao je pjesnika po rođenju – pisanje mu je bila životna potreba i rijetko je kada mijenjao i prerađivao tekstove. Bio je poliglota – govorio je čak 9 jezika (francuski, engleski, njemački, mađarski, poljski, ruski, srpski i češki jezik).
Njegovu poeziju punu revolucionarnih i liberalnih svjetonazora ljudi su prihvaćali dvojako. Neki su ga hvalili, kao npr. Ljudevit Štur koji je rekao: „pjesnik koji je u najizraženojoj formi izlio sliku slovačkoga života“. J.M.Hurban: „pjesnik koji će pokazati Slovacima što je to poezija“, Bedrich Rozehnal: „genijalnije slovačke pjesme nisam čitao“. S vremenom je zbog svog nepredvidivoga ponašanja dobio nadimak „čudni Janko“, a Božena Nemcova je 1853. o njemu rekla: „bistra glava… najestetičniji čovjek kojega znam… vječita opozicija… grozan čudak…. na kraju će, bojim se, umrijeti u ludnici“ ali „…ipak vaš najveći pjesnik“.
Prva pjesma na šturovskom slovačkom jeziku bila je pjesma Janka Kralja Duma bratislavská. U pjesništvo je ušao epskim djelima povijesne tematike, ali postupno se okrenuo narodnom izričaju. U javnosti je poznat kao autor balada i pjesama, ali njegova tvorba puno je šira. Balade kojima se proslavio temeljene su na narodnom izričaju i pokazale su novi smjer slovačkom pjesništvu. Nikada nije samo reproducirao ili objektivno interpretirao narodne pjesme, već ih je kroz subjektivnu motivaciju i konflikte prenosio u najaktualnije moralne i socijalne relacije. Uz to, dokazivao je kako je književni slovački jezik stvaralački literarni jezik kojim je moguće izraziti i najsuptilnija stanja lirskog subjekta. U baladama je prikazivao svijet moralnih i etičkih osjećaja naroda, poštovanje prema ljudskoj boli i otpor prema samovolji vladajućih.
„Believal sa pekný kvietok, viac sa nebelie,
bolo v svete potešenie, už ho viacej nie,
boli v svete štyri svety, už ich viacej nie,
čo sa stalo, čo nestalo, žiaden nezmyje.
Kolembal sa pekný javor, viac sa nekníše,
nech si každý, čo zavinil, sebe pripíše.“
(Moja pieseň)
Bijelio se lijepi cvjetić, ne bijeli se više,
bijaše sreće na tom svijetu, ni nje nema više,
na svijetu bi četiri svijeta, sad ih više nema,
što desilo se, a što nije, neće oprat’ kiše.
Ljuljao se lijepi javor, više se ne njiše,
nek’ si svako što sam skrivi, sebi i pripiše.
pripremila i pjesme prevela Ružica Vinčak, viša knjižničarka, voditeljica Središnje knjižnice Slovaka u RH, travanj 2016.
izvori: lteratura iz fonda SKS, http://zurnal.pravda.sk/spolocnost/clanok/364559-janko-kral-podivin-rebel-cynik-no-najma-genialny-basnik/; https://sk.wikipedia.org/wiki/Janko (pristupi 1. travnja 2016.)
